Ko smo bili, ko smo sada, ko ćemo biti?

O ljudima, principima i drugim promenljivim kategorijama
Život u malom gradu ima jednu nezgodnu osobinu: svi se poznajemo, a još bolje pamtimo. Ko je kome pomogao, ko je kome okrenuo leđa, ko je za koga podizao ruku, a ko je, u presudnom trenutku, nije ni pokušao podići. Znamo ko je gde sedeo, s kim je šurovao i čija su vrata za njega bila otvorena.
Zato su politička preobraćenja u malim sredinama naročito zanimljiva. U velikom gradu čovek može da se izgubi u masi. U malom, prošlost ga obično sačeka za susednim stolom.
Poslednjih godina, a naročito otkako se u Srbiji naziru i ozbiljnije govori o političkim promenama, prisustvujemo pravoj renesansi građanske svesti. Ljudi koji su do juče predstavljali oslonce postojećeg poretka danas sa zavidnom energijom otkrivaju njegove slabosti. Neki su se, sasvim moguće, iskreno promenili. Kod drugih je teško ne primetiti zanimljivu podudarnost između gubitka privilegija i buđenja savesti.
Posebno je poučan uspon onih čija je profesionalna biografija godinama rasla u blizini političkih centara moći. Počne se poznanstvom, ponekom prijateljskom uslugom, preporukom. Nastavi se podizanjem ruke za politički poželjnog kandidata, prihvatanjem ovlašćenja, upravljanjem programima, funkcijom i javnim novcem.
Nekadašnja zahvalnost ustupa mesto novoj lojalnosti, pa profesionalni uspeh dobija raskošnu javnu scenografiju. A onda se, iznenada, dogodi prosvetljenje.
Juče se bez mnogo dileme podržavalo rukovodstvo koje postavlja vlast, a danas se sa velikim žarom govori o slobodnoj volji i o savesti. Juče se neštedimice raspolagalo javnim budžetom, a danas se objašnjava koliko je sistem kompromitovan.
Moglo bi se pomisliti da je za promenu mišljenja ponekad dovoljna obična ostavka.
Naravno, svako ima pravo da promeni mišljenje. Ali ako se promena uverenja dogodi baš kada nestanu funkcija i povlastice, pristojno je makar postaviti pitanje o redosledu događaja. U takvim trenucima institucionalno pamćenje postaje nezgodan sagovornik… jer treba istinito odgovoriti šta se promenilo ─ uverenja, okolnosti ili položaj onoga ko govori? I zašto se priča o savesti tako retko nastavlja pričom o sopstvenoj odgovornosti?
Ništa manje zanimljivi nisu čuvari zakonitosti po kancelarijama. To su oni koji propise poznaju dovoljno dobro da ih drugima strogo tumače, ali nedovoljno samostalno da bi se suprotstavili instrukciji nadređenog. Zakon je, izgleda, prilično rastegljiva kategorija kada se na drugoj strani telefona nalazi politički autoritet.
Kada zaposleni zatraži ono što smatra svojim zakonskim pravom, objasni mu se da nije u pravu. Kada insistira, savetuje mu se da tuži ustanovu, ali da to nije ljudski. A kada sud potvrdi njegovo pravo, iznenađenje je potpuno. Još je veće negodovanje što se neko zaista usudio da posluša dobijeni savet.
Pritom se kod pojedinih revnosnih tumača tuđih prava katkad pokaže zapanjujuće široko razumevanje za sopstvene privilegije i pogodnosti. Sve dok ih revizija ne podseti da zakonski koeficijent nije stvar ličnog dogovora. Tolika ljubav prema propisima zaslužuje gotovo stručno proučavanje.
Posebno poglavlje pripada svetu kulture, gde su reči sloboda, nezavisnost, integritet i etika, odavno sastavni deo javnog rečnika. Tu se načela neguju sa posebnom pažnjom, mada se kod nekih predstavnika javnog kulturnog života njihova primena neobično često poklapa sa rasporedom institucionalne podrške.
Dok ima projekata, izdanja, priznanja i honorara, odnosi sa ustanovama su plodonosni, a njihovi zaposleni i rukovodioci dragoceni saradnici. Kada finansijska podrška izostane, pogled na kulturnu politiku ume dramatično da se promeni. Tada institucije odjednom gube ugled, a sloboda stvaralaštva pronalazi utočište na sasvim novim adresama, ponekad i za kafanskim stolom. Ima nečeg gotovo književnog u toj sposobnosti da se sa svakom promenom okolnosti otkrije novo poglavlje sopstvene principijelnosti.
U toj galeriji karaktera posebno mesto zaslužuju i diskretni opozicionari, ljudi koji uspešno održavaju dobre odnose sa vlašću, a istovremeno, u poverenju i pred pažljivo odabranim sagovornicima, iskazuju najdublje neslaganje s njom. Njihova podrška je iskrena dok je privatna, njihova hrabrost nesumnjiva dok je niko javno ne proverava. Najzanimljivije postaje kada privatna solidarnost treba da dobije oblik javnog svedočenja. Tada se ponekad dogode neobični poremećaji pamćenja. Ono što je juče bilo očigledno, danas postaje maglovito. Ono što je izazivalo zgražavanje više se ne može pouzdano prizvati u sećanje. Čudna je ta selektivna amnezija. Ume da sačuva sva lepa poznanstva, a pogotovo korisne saradnje, a da izbriše baš onaj događaj zbog kojeg bi valjalo pokazati bar mrvu ljudskog i trunku građanske odgovornosti.
A tu su i ljudi iz autobusa. Oni koji su godinama putovali na skupove podrške, često po spiskovima i organizovanom rasporedu. Neki iz uverenja, neki iz straha, neki iz očekivanja, a neki jednostavno zato što je tako rečeno. U društvu u kojem se poslušnost dugo isplatila, nije uvek bilo lako razlikovati političku volju od radne obaveze. Jedno je, međutim, sigurno: broj prisutnih na mitingu nikada sam po sebi nije mogao da odgovori na pitanje koliko ih je tamo došlo slobodnom odlukom.
I konačno, tu su posmatrači. Večiti oprezni ljudi koji sve razumeju, ali ništa ne bi da potpišu, potvrde ili javno izgovore. Oni su protiv nepravde, ali u četiri oka. Podržavaju proteste, ali ne bi da ih neko vidi. Načelno su za promene, samo bi najpre da provere koliko je promena izvesna. Imaju oni svoje razloge, neretko ozbiljne. Ali pojedini među njima imaju i neobičan dar da se naknadno prisete kako su zapravo oduvek bili na istoj strani sa onima koji su javno govorili.
A postoje i oni drugi, gotovo neprilagođeni vremenu u kojem žive. Ljudi sa nezgodnom navikom da misle svojom glavom, da znaju svoj posao i da ne menjaju uverenja prema rasporedu političkih funkcija. Decenijama su stvarali, gradili institucije, razvijali programe, po kojima se te ustanove i danas prepoznaju. Njihov doprinos često je bio nesrazmeran priznanjima koja su dobijali.
Nisu bili naročito upotrebljivi za političke kombinacije, nisu se utrkivali u iskazivanju lojalnosti, a stručni autoritet nikada nisu podredili trenutnom autoritetu funkcije. Zato su, po nekoj čudnoj logici našeg institucionalnog života, neretko postajali personae non grata upravo tamo gde su ostavili najdublji trag. Njihovo iskustvo se ignorisalo, zaobilazilo, znanje potiskivalo, a zasluge prećutkivale.
Međutim, postoji jedna nezgodna okolnost za sve koji bi ih najradije izbrisali iz institucionalnog pamćenja: funkcije se dodeljuju i oduzimaju, ali se stvarni doprinos ne može poništiti administrativnom odlukom. Ustanove su postojale i pre novijih političkih mandata, imale su svoje nestranačke stvaraoce, direktore, programe i rezultate. Neki od tih ljudi odavno nisu među nama, ali njihovo odsustvo ne daje nikome pravo da ih izbriše iz istorije ustanove i da svoju upitnu nezavisnost proglasi istorijskim presedanom.
Ipak, bilo bi nepravedno sve ljude procenjivati prema stranačkoj pripadnosti. Bilo je i među pristalicama vlasti savesnih, stručnih i čestitih ljudi koji su poštovali zakon, kolege i profesionalne standarde. Kao što se ni opozicionim opredeljenjem ne dobija automatska potvrda moralne ispravnosti. Upravo zato je pitanje lične odgovornosti važnije od političke etikete.
Sećam se vremena kada je ulicama Raške protiv nasilja šetalo jedva desetak ljudi. Nisu se tada razmetali svojom građanskom hrabrošću, a još manje su dobijali pohvale za istu. Mnogo je bilo lakše gledati sa prozora, iz prikrajka ili sa bezbedne udaljenosti. Jednom su nam nepoznati ljudi iz Beograda, zaustavivši automobile, aplaudirali uz reči da je lakše protestovati u velikoj masi nego u gradu u kojem te svi poznaju. Taj aplauz, koji je nekima od nas naterao suze na oči, ostao je u sećanju. Kao i odsustvo mnogih koji su danas veoma prisutni.
I dobro je što su danas prisutni. Nikome ne treba osporavati pravo da se pridruži, promeni mišljenje ili prizna da je pogrešio. Ali pravo na novi početak ne podrazumeva automatsko brisanje prethodnog poglavlja.
Studentski protesti i društveno preispitivanje otvorili su prostor za promene. Sa njima je došlo i vreme velikih reči, novih savezništava i iznenadnih moralnih buđenja. Dobro je što se ljudi oslobađaju straha i počinju javno da govore. Ali vredelo bi sačuvati makar malo kritičkog pamćenja.
Jer nije isto kada se neko suprotstavi sistemu dok od njega zavisi i kada mu okrene leđa pošto je izgubio njegove privilegije.
Zato, dok govorimo o budućnosti Srbije i promenama koje priželjkujemo, ne bi bilo loše da razmislimo i o tome šta zapravo želimo da menjamo. Jer ako u novom poretku ostanu stare navike, ako podobnost ponovo zameni stručnost, poslušnost zakon, a interes uverenje, promenićemo samo raspored ljudi oko istog stola.
I možda je upravo to najveći izazov pred nama: da jednom prestanemo da cenimo ljude prema tome koliko su blizu vlasti, a počnemo prema tome kako se ponašaju kada im vlast ništa ne može ponuditi. Jer, budućnost ne treba graditi po meri onih koji se najbrže prilagođavaju, već prema vrednostima koje su neki uspeli da sačuvaju i onda kada im to nije donosilo nikakvu korist. Naprotiv, često ih je koštalo statusa, priznanja, prijateljstava i mogućnosti koje su drugima bile širom otvorene. A upravo su takvi, uprkos svemu, ostajali dosledni sebi.
Uostalom, u malom gradu ništa ne nestaje tako lako. Ni podignute ruke, ni prećutane nepravde, ni izneverena prijateljstva, ni iznenadne promene političke adrese. Ali ni tragovi onih koji su svojim radom i integritetom ostavili nešto trajnije od bilo čijeg mandata.
Ko se prepozna, neka se ne čudi. U malom gradu teško je promeniti prošlost, čak i kada uspešno promenite stranu i zavarate javnost.
Autorka teksta je Sonja Milićević, istoričarka umetnosti
___________________________________________________________
Tekstovi objavljeni u rubrici „Glas Raščana“ predstavljaju autorske stavove i ne odražavaju nužno uređivačku politiku redakcije „Razglasa“.
Komentari (2)
Ostavite komentar Одустани од одговора








Svaka čast na ovakvoj opservaciji trenutnog stanja u opštini Raška.
Samo na ljude nema garantni rok niti bilo kakva garancija o ispravnosti , jer su veoma kvarljiva roba . Mnogi će se prepoznati , a nadam se i oni koji su slavili duboko u noć sa studentima , a 25. 10 u 21;31 su promenili tabor .